Tko sam ja? Djeca s posebnim potrebama

Tko sam i kako će me prihvatiti, daleko je od misli o kojoj želim razmišljati, jer se ne razlikujem od ostale djece koja su moji vršnjaci s kojima se igram u vrtiću i školi. Mogao sam se tako roditi ili sam se poslije mogao razboljeti. Zašto se prema meni ponašaju i osuđuju na ovaj način, a od mene se to i traži, pita se dijete koje je svijet obilježio i ako to mogu nazvati neukom medicinom i strukom, koja vas danas na temelju pregleda i vlastitog mišljenja osuđuje i stigmatizira za život. Što samo misli siromašno dijete koje nemilosrdno gleda očima života? Ova igra uma i gomila različitih razmišljanja tjeraju me da svi roditelji ovog nemilosrdnog svijeta razgovaraju o ovoj temi. Stalno suočavanje i dokazivanje da takvoj djeci treba holistički tretman i zaštita roditelja nakon veće odgovornosti i zalaganja. Potrebno je razumjeti djetetovu nevolju i dopustiti mu da jednog dana dođe kada će nestati sve sumnje i paradigme, da je potrebno prihvatiti različitost pojedinaca koji se nalaze u svijetu različitih percepcija i djelovanja. Čini mi se da smo u okruženju u kojem se čovjek mora ponašati prema nekom ustaljenom obrascu normalnosti, pa je danas došlo ono zrelo vrijeme kada želim razgovarati drugačije i o tome da budem drugačiji.

Danas znamo da u svijetu ima mnogo slučajeva i djece koja su rođena drugačija, kao što ih službena medicina tretira i liječi na ovaj način. Za takve ljude s posebnim potrebama postoji i pojam koji sam upravo spomenula. Djeca s posebnim potrebama trebaju puno više strpljenja i rade s njima jer ne mogu sve sama ili mi jednostavno ne želimo i ne želimo vidjeti da sve ono što mislimo da ne mogu, zapravo to sprječavamo i inhibiramo čineći to kao roditelji, jer umjesto da takvoj djeci dopustimo da se razvijaju i rade stvari na svoj način i onako kako žele, mi to jednostavno ne dopuštamo, jer se osjeća pritisak okoline, sustava, nas i institucija kroz koje smo prošli mi kao roditelji. Vjerojatno postoje roditelji na ovom svijetu koji se bore s trenutkom kada netko čita ovu priču. Razumijem nevolje ljudi koji znaju kako je to imati i žive s činjenicama koje diktiram. Sve je to daleko od izolirane priče roditelja, ali ovih je priča puno više, i ispravno je da se takva djeca, kojima je potrebno više suosjećanja, prihvaćanja, pažnje, ljubavi, prema njima ponašaju drugačije.

Moram reći da smo neuki i da kao pojedinci još uvijek imamo puno neznanja i nerazumijevanja, što je još važnije u svijetu, ako želimo da se sve razvija u smjeru koji je još važniji za dobrobit čovječanstva. Zašto je netko takav i drugačiji? Ali ljudi se rađaju opremljeni različitim zadacima i karakteristikama. Neki su talentiraniji od drugih, drugi malo manje, ali potonji mogu razviti neke druge senzorne, mentalne ili motoričke sposobnosti nakon postizanja nekih kvalitetnih rezultata od drugih. Mislim da se u današnje vrijeme prave velike razlike, pa nas ocjenjuju prema boji kože, sposobnostima, IQ-u, tko i što to može, a na temelju toga daju se neki konačni zaključci i predispozicije u vezi s vrstom i psihološkim profilom takve osobe.

Moji voljeni

Ne možete suditi o čovjeku prema tome da ako nešto zakaže, onda je to netko tko ima urođenu manu ili je bolestan. Ovdje se vidi ljudsko neznanje. Nitko ne može znati što takva osoba zapravo osjeća, što još može raditi i kako doživljava i doživljava svijet oko sebe. To mogu biti osobe koje su samo mentalno hendikepirane, osobe s invaliditetom ili one s težim oblicima kao što su teški mentalni poremećaji, biopolarni poremećaji i oblici poput autizma. Oni koji imaju “zdravu” djecu u navodnicima mogu samo zahvaliti sebi što nisu dobili takav tretman, prijekore i pritiske kao roditelji koji imaju takvu djecu. Takva se djeca ne razlikuju od svojih prethodnih vršnjaka. Šteta je samo što razliku čine oni koji je ne razumiju ili nemaju iskustva s njom. Zašto bi takva djeca trebala postići neke rezultate tijekom godina i razdoblja rasta, na što obraćate pažnju čak i prema statistikama i grafikonima koji se nalaze u raznim institucijama te među pedijatrima, psiholozima i drugima koji se bave djecom s posebnim potrebama, stvarnim činjenicama i još mnogo toga inače ne, neka šifra onoga što bi vaše dijete trebalo biti prema njegovoj dobi. Kad to kao roditelj zapravo vidite, jednostavno doživite šok, jer u tom trenutku shvatite da vas netko drugi želi uvjeriti u nešto što zapravo ne želite čuti i vidjeti. Na temelju pet, deset minuta pišu se mišljenja i time problemi za cijeli život. Zamislite pritiske koje vam netko tko ne poznaje vaše dijete može reći o tome kakvo je i kakvo bi trebalo biti te kako dijete koje kasni u razvoju, određene stvari ili ne , ponašajte se i budite ono što su njihovi normalni vršnjaci. Priznajem. Sama pomisao na sve ovo jako me boli i ispravno je da ovu bol i nevolju razumiju čak i oni koji je još nisu, a nadam se i želim da i vama neče ni trebat. Razmišljam samo o tome kamo je empatija otišla i gdje leži suosjećanje s ljudskim bičem!

Treba vjerovati institucijama svake zemlje, jer su to tijela koja su znanstveno podržana raznim studijama i teorijama, kao i istraživanjima, koja u praksi nisu uvijek najbolja i korisna za razvoj čovječanstva. O koliko govorim o onima kojima je učinjena nepravda ili su upravo bili dio nekog lošeg iskustva. Vjerojatno vas ima podosta koji znate ili ste htjeli drugačije, pogotovo kada smo u pitanju mi ​​i naše zdravlje. Nažalost, često je slučaj da drugi odluče kakav će biti naš način liječenja i tretmana. To je zato što ni sami ne znamo što je ispravno, a što ne, dok nam se ne dogodi nešto što nismo željeli. Pitam se samo zašto dopuštamo da sustav onemogućava našu djecu, a neki vrtići nisu izuzetak. Sustav je u nekim slučajevima također dobar i koristan, tako da neću samo ukazivati ​​na zlostavljanja koja se događaju u cijelom svijetu, jer svaki pojedinac koji se ikad suočio s ovakvim problemima mora odlučiti na temelju vlastitog iskustva koje je doživio. U Sloveniji i u svjetu poznajemo mnoge ustanove koje su dobre za razvoj djece s posebnim potrebama, ali nisu sve te ustanove dobre i prikladne za sve. Kao što sam spomenuo, u svojim odlukama i postupcima morate biti prilično pažljivi i optimistični. Ovaj rasistički čin, koji se očituje u poticanju kritičkog razmišljanja o drugosti, nalazi se u modernim društvima. Što je rasizam, kako se manifestira, kako se povezuje, potpuno je nova tema o kojoj ću pisati u budućnosti.

Problem vidim u činjenici da je kao roditelj potrebno ponašati se odgovornije i ujednačenije, jer ako o vašem djetetu drugi ne razmišljaju i ne odlučuju, pogotovo kada imate odluku da vaše dijete ima posebne potrebe. Mislim da roditelji jako dobro poznaju svoju djecu pa znaju što bi bilo najbolje za njega. Ne dopustite si da pogriješite na takav način da ne dopustite da vam se kaže da vaše dijete nešto ne može. Istodobno, želim najaviti da je potrebno biti prilično optimističan i pozitivan ako želite, pa morate omogućiti, na primjer, normalno školovanje. Kažem da na temelju svog iskustva činite sve što možete kako biste bili sigurni da se jednog dana nećete pokajati i da vam se djeca neće zamjerati.

Budite svjesni da ste odgovorni. Dali sada barem malo razumijete?

Vraćajući se na početak ove priče, sada bih se želio poistovjetiti s djetetovim likom i onim što zapravo osjeća i doživljava sve dijete koje doživljava zadirkivanje svojih vršnjaka u vrtiću, školi ili susjedstvu. Kao što se može vidjeti i vidjeti, rekao bih da smo i mi sami, što je prilično neodgovorno i površno u postavljanju granica i smjernica. Djeca s autizmom ili poremećajem pažnje i ograničenih motoričkih i senzornih sposobnosti trebaju od nas puno strpljenja i ustrajnosti u razvoju dječjih sposobnosti. Budući da roditelji nisu vješti u svim područjima, često je potrebno pomoć potražiti negdje vani. Razumljivo je da su takvi roditelji prilično opterećeni činjenicom da takvoj djeci moraju pružiti puno podrške i energije, tako da mnogo puta i zaborave na sebe. Razlika između one normalne djece i djece s posebnim potrebama je znatna, jer neke zadatke ne mogu samostalno obavljati, pa je briga o njima još veća i opterećujuća, jer predstavlja značajnu financijsku i emocionalnu nevolju za roditelje čiji znatan dio populacije ne razumije ili zatvora oči.

Oni koji se suočavaju s ovim problemom zasigurno znaju da je potrebno održavati krv mirnoščom. Ljubav i suosjećanje ovdje igraju ključnu ulogu, jer je to, uostalom, jedini lijek uz ustrajnost, što je još važnije u vještinama učenja koje će biti još važnije za djetetov karakter i ponašanje ako se jednog dana želi integrirati u društvo i normalan način života. Što dijete misli i osjeća? To je pitanje koje me jako zanima, pa bih se volio nekako uključiti i osjetiti što proživljavaju ovakva djeca. Kao roditelj i promatrač mogao bih odgovoriti da nemam pravi odgovor, ali mogu zaključiti i empatično razmišljati na temelju ponašanja i iskustva koje osjećam u vezi sa svim tim. Ali mogu reći da je moguće osjećati nevolju. Možda se nećete svi složiti sa svim navedenim jer možda nemate ovo iskustvo, ali mogu vas uvjeriti da to često dovodi do neke skrivene suze koja se temelji na ematiji i sousječanju prema takvoj djeci. Postoje dobri i loši dani s kojima se moramo nositi svaki dan. Neki su dani opet sretni, drugi su tužni. Važno je samo da prihvaćamo ovakav tip ljudi i ne osuđujemo ih. Samo pripazite da se jednog dana oni se na taj način ismijivaju drugima, ne nađete u sličnoj situaciji.

Ako uz sav taj napredak koji vidite kod svoje djece uspijete zadržati zlatnu sredinu prije nego što se slomite ili zaplačete, onda ste na dobrom putu i stoga vas mogu pohvaliti za dobar rad. Sav trud koji ulažete u ovu vrstu djeteta neprocjenjiv je, jer ljubav i suosjećanje nezamislivi su izvor mudrosti i ljubavi koji će vam se jednog dana isplatiti.

Šta ja znam

Možda će to biti zahvala iz usta vašeg djeteta. Ne govorim o potrebi traženja neke potvrde da je naša životna misija sada dovršena, već i o potrebi neprestane borbe i rješavanja problema kada vidimo uplakano i tužno lice djeteta. Tada trebamo biti sabrani. Ako imamo dovoljno sreće da s nama možejo verbalno komunicirati – fizički i pričati o tim poteškoćama koje su sami iskusi, možemo biti presretni. Što je s onima koji ne mogu? Još uvijek se ne smijemo predati i izgubiti nadu. Moramo vjerovati u njih čak i kad mislimo da je bitka na neki način izgubljena u smislu viđenog neprogresa. Znate i sami? Nada umire posljednja!

Ono što zrcalimo prenosimo drugima. Znam da je to često teško, ali ljubav i nježnost, i razumijevanje svega ovoga, održat će nas u snazi ​​i zdravom razumu. Držimo se ljudi koji zaista znaju kako pomoći. Kao i kod svih nas, ponekad ima loših dana kada smo loše volje ili nas je netko povrijedio svojim zadirkivanjem i glupim razmišljanjem. Uz takvo samo zbogom. Vrlo je važno da se osjećamo sigurno i da nismo sami. Znamo da nas zadirkuju i vrijeđaju i zato reagiramo na takvu situaciju, koje se mi prilično bojimo. Ispravno je da se cijenimo i poštujemo. Podrška koju pružamo roditeljima svojoj djeci je neprocjenjiva. Tek tada će nam se sve ovo vratiti. Nema boljeg osjećaja u takvim prilikama kada nam se dijete obraća i govori vam govorom tijela, ljubaznim pogledima, gestama ili usmeno, ukazuje ili govori da vas voli, neizmjeran osjećaj radosti, ljubavi i sreće. Podržavajmo se i volimo.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.